Subotica i okolina

11/18/2020

Konačno smo obišli i Suboticu, grad koji odavno želim da vidim. Nama sa juga, Vojvodina je prilično daleko, tako da je slabo poznajemo. Mentalitet, kultura sve se to razlikuje pomalo od našeg, pa nam je Vojvodina prilično egzotična. Oseća se davni uticaj Ausrougarske, te različiti običaji i kultura koje su usvojili. Isprobavamo drugačiju hranu, čuveno vino i družimo se sa konjima. I tamburica je bila tu negde, u pozadini. 

Ovo putovanje bilo je ispunjeno vinom, konjima, salašima i svim onim što Vojvodina jeste. Krenimo redom:

Subotica

Nisam mnogo vremena provela u Subotici, ali ovo je grad kojem bih se definitivno vratila. Šta mi se najviše svidelo u Subotici-pogađate-arhitektura.




a.Gradska kuća

Svakako jedna od najvećih atrakcija Subotice.

Zgrada koja dominira subotičkim centrom je rađena je u stilu mađarske secesije početkom XX veka. Peštanske arhitekte Komor i Jakab su ovom građevinom dali pečat Subotici, a sigurno će vas oduševiti koliko su vodili računa o svakom detalju bilo da je u pitanju spoljni ili unutrašnji izgled. Dominira okolinom svojom višnja bojom, izdvajajući se iznad okolnog drveća.




E sad, za nas sa strane to je zaista nezgodno, ali od utorka do petka, u 12 sati je organizovan vodič koji će vas provesti po ovom lepom zdanju i upoznati vas s njegovim istorijatom i zanimljivostima. Dakle, ako je ikako moguće, planirajte obilazak radnim danom.

b.Fontane i Rajhlova palata

Oko Gradske kuće se nalaze dve fontane od čuvene žolnai keramike (pominjem je i kasnije, na Paliću)– jedna je plave boje, dok je druga zelene i sigurno daju čar trgu oko Gradske kuće.

Blizu je spomenik čuvenom piscu Danilu Kišu, koji je rođen u Subotici. Ovde je i zgrada u kojoj je smeštena njegova fondacija.

Nedaleko odatle nalazi se i prelepa Rajhlova palata koju odavno želim da vidim, porodična kuća poznatog peštanskog arhitekte Ferenca Rajhla. U nju je uloženo porodično bogatstvo (a kako i ne bi, kada je staklo doveženo iz Italije, keramika na fasadi iz Mađarske,a i svi ostali materjali koje je koristio su skupoceni). Vidi se da je arhitekta vodio računa o zaista svakom detalju. Inspiraciju za ovakvu kuću Rajhl je našao u folklornim elementima mađarske pokrajine Erdelj i stilski pripada secesiji.Kuća je završena 1904, a već 1908.godine arhitekta ju je izgubio, pošto je bankrotirao. Objekat je prodat na licitaciji, i od tad je menjao vlasnike sve do danas. Sada je ovde smeštena Galerija likovne umetnosti.


Palata se nalazi preko puta Železničke stanice. Ulicom prema stanici otkrićete još lepih kuća, ako ste ljubitelj arhitekture.Takođe, blizu je i vinoteka vinarije Zvonko Bogdan, ako poželite da kupite koju flašu ovog prelepog vina. O vinu i vinariji ćemo malo kasnije, da se vratimo na obilazak Subotice.



S obzirom da smo ogladneli, na predlog ljubaznog gospodina koji radi u Galeriji , svratismo u kafić koji je u dvorištu Rajhlove palata. Kafe Boss pleni svojim enterijerom i u unutrašnjosti i spolja.

Hrana im je preukusna, a osoblje jako uslužno. Kasnije smo saznali da zapravo kafe pripada lancu ugostiteljskih objekata kojima pripada i Vinarija i salaš Zvonka Bogdana.



c.Sinagoga

Sinagoga je još jedan objekat koji sam sa nestrpljenjem čekala da vidim u Subotici. Projektovale su je iste arhitekte kao i Gradsku kuću. Dugo je bila uništena, ali je sada možete videti u punom sjaju. Zapravo, nisam znala u kom pravcu bih gledala. Svaki detalj je prelep.


Pred sinagogom je spomen-ploča koja podseća na hiljade ovdašnjih Jevreja koji su pobijeni po nacističkim logorima.

Među njima je bio i Eduard Kiš, otac  Danila Kiša,koga malopre pomenuh. 

Subotica nije samo poznata po secesiji, ima i krajnje neobične skulpture.U Ulici Dimitrija Tucovića naćićete bronzanu figuru vodoinstalatera koji izlazi iz šahta. Takve skulpture možete naći u Bratislavi, recimo.

A na kraju Ulice Cara Dušana muška figura jednom rukom pridržava propeler, a drugom bicikl. To je spomenik Ivanu Sariću, koji se bavio biciklizmom, ali je u gradu i zemlji besmrtnu slavu stekao kada je svega tri godine posle braće Rajt 1910. avionom koji je sam konstruisao poleteo sa subotičkog hipodroma.

Putujući po Srbiji, počela sam da se zanimam poreklom imena naših gradova. Bilo mi je krajnje zanimljivo da otkrijem da je recimo Zaječar dobio ime po zecu-Zajcu. Kako je Subotica dobila ime?

Možda po danu u nedelji-suboti?

Postoji legenda o imenu grada. Čovek po imenu Jovan Nenad je, posle katastrofalnog mađarskog poraza od Osmanlija u Mohačkom boju, sebe proglasio carem Srba. Sedište njegovog kratkotrajnog carstva, ni manje ni više, (1526-1527) je bila upravo Subotica – a njegov blagajnik, neki bi danas rekli ministar finansija, zvao se Subota Vrlić. E sad, meni nije jasno, zašto je grad dobio ime po blagajniku, a ne po caru, tek ime vezuju za pomenutog Subotu Vrlića.

Spomenik kratkotrajnom caru Jovanu Nenadu nalazi se pred Subotičkom gradskom kućom.



A kao vam zvući Maria-Theresiopolis, Grad Marije Terezije. Jedno vreme Subotica je nosila baš takvo ime.

Palić

Jezero me je neodoljivo podsetilo na more.Nepregledna površina plave vode, ali bez nemirnih talasa.

Iz jezera je u 18. veku vađena soda, jer je voda Palića nekada bila slana, pa se zato veruje da je jezero ostatak Panonskog mora. Palićko blato je lekovito, pa je 1845. izgrađeno kupatilo i Palić je postao i banja. Polovinom 19. veka, na severnoj obali je zasađen prelep park, izgrađeni su hoteli, i tu su još tada imućni Subotičani gradili letnjikovce. Istovremeno sa završetkom gradnje Gradske kuće u Subotici 15. septembra 1912. godine, otvoreno je novoizgrađeno kupalište sa objektima po kojima se Palić i danas prepoznaje - vodotoranj, Velika terasa i ženski i muški štrand.

Toliko divnih detalja ima na Paliću. Čini mi se da deset dana ne bi bilo dovoljno da se sagleda prelepa arhitektura, šareni krovovi prošarani Žolnai keramikom, skulpure, vile....

Dve velike plave vaze od Žolnai keramike sa likom Vodenog boga možda su me najviše impresionirale. One stoje ispred dva hotela u Velikom parku,a stigle su 1910. godine kao poklon vlasnika pečujske fabrike keramike Žolnai Paliću i Subotici.

Uz obalu jezera leži Ženski štrand. Podignut je 1909. godine, po ugledu na sojenice, na drvenim stubovima na vodi. Jedini pristup sa kopna ostvaren je malim mostićem, da bi žene bile skrivene od znatiželjnih pogleda šetača na obali. Ukrašen je divnim, narodnim motivima.

Bagojvar, ili u prevodu Sovina kula nalazi se u blizini našeg smeštaja. Dok sam tražila smeštaj na netu, upravo ta kula mi se pojavila, i zaista sam milslila da ćemo u njoj i spavati. Ali ona je zapravo dosta ruinirana, videsmo kada smo došli na lice mesta.

Ipak i dalje pleni svojom lepotom. Sovina kula i vila Lujza podignute su 1892. godine su u okviru sportskog kompleksa Lajoša Vermeša, istaknutog sportiste i osnivača Palićke olimpijade 1880. godine. Njegova sklulptura se nalazi baš ispred Sovine kule.

Vile su izgrađene u tada pomodnom švajcarskom stilu, sa obilatom upotrebom drveta i crepovima od čuvene Žolnai keramike. Nekada se tu nalazila asfaltna biciklistička staza, tribine, paviljoni za vežbanje, letnja pozornica i kafana.


Jedriličarski klub na Paliću je osnovan još davne 1897. godine, pre više od jednog veka. Od tada pa nadalje, jedrilice su sastavni deo Palića. Ujutru vodena površina izgleda tako lepo kada se jedrilice nanižu u nepreglednom nizu.

Oduvek sam imala želju da pokušam da jedrim, ali mi nekako deluje teško izvodljivo. Ovde postoji škola jedrenja koja je aktivna skoro preko cele sezone kako za decu, tako za odrasle, pa ako neko ima želju, može da pokuša da nauči.

Poslednjih godina na Paliću postaje sve popularnije jedrenje na ledu, tako da se atraktivnost Palića jača i za zimsku sezonu. Inače surfovanje na ledu je sport koji na Paliću saživljava svoju renesansu, jer pre čitavog veka, jedrenje po ledu na ovom jezeru bilo je već tada bilo popularno.

Što se tiče parobroda, uspela sam da pronađem da je nekada plovio palićkim jezerom,nisam sigurna da i dalje funkcioniše. Ali zasigurno ulepšava izgled obale, čini je romantičnijom i podseća nas na minula vremena.


Nažalost, nismo uspeli da stignemo da obiđemo ZOO vrt, to smo ostavili za neku drugu priliku, ali smo zato prošetali čudesnim Palićkim parkom.
Na početku tog parka, kao ulaz u kompleks nalazi se vodotoranj, saglađen u stilu secesije 1912.godine. I ako je nekada služio za vodostnabdevanje ali i kao tramvajska stanica, danas je simbol Palića.



Šomloi galuške

Ovaj kolač sam želela da probam, zato što je tako lepo opisan u kuvarima, da ti momentalno pođe voda na usta. Zapravo, ovo je mađarski kolač iz oblasto Šamlo, ali s obzirom da je i ovaj deo pripadao nekada moćnom Austrougarskom carstvu, onda vam je razumljivo zašto ga služe i svojataju. Sastoji se od neke vrste knedli različitih ukusa-sa orasima, grožđem i rumom, a između je sočan fil. 

Vinarija Zvonka Bogdana

Uh, šta reći za ovaj objekat. Prelepa građevina za vekove. Nastala je pre par godina, ali u stilu starih objekata secesije, zaista deluje impozantno u ravnici. Izmeštena iz tog prostora, i prebačena na jug, recimo, delovali bi možda previše napadno, ali u ovaj ambijent se uklapa savršeno.

A tek enterijer. Prati lepotu vina koje ova vinarija prodaje. 

U holu i u degustacionoj sali nalazi se par slika Eugena III Kočiša, subotičkog slikara čije slike sam videla pre par godina u kafeu Boss u Novom Sadu.

Naime, i kafei Boss i vinarija i salaš pripadaju jednom vlasniku. Slike Eugena Kočiša zaštitni su znak njegovih objekata.

A degustaciona sala je posebna priča. 

Na putu do sale proći ćete pored velelepnog barrique podruma i kroz deo vinarije sa velikim i modernim inoks bačvama, te ćete čuti kako nastaju jedinstvena vina.

Kada uđete u salu, zapljusne vas šarm neobičnog enterijera, idealnog za degustaciju.

Degustacija tri vrste vina košta 800din.

Ako se do sad niste sreli sa ovim vinima,oduševićete se.

Pre nego sam probala vino, mislila sam da je možda previše hvaljeno, ali malo je reći-oduševljena sam. Rose i Pino Grigio, je za sada moj favorit.


Salaš Zvonka Bogdana

Jedna od želja prilikom posete Vojvodini je bila i da posetim neki salaš. 



U blizini jezera Ludaš, nedaleko od Subotice a daleko od buke i užurbanosti, nalazi se Salaš Vinarije Zvonko Bogdan. Salaš predstavlja muzej nekadašnjeg života u Vojvodini, sitni detalji su izvaneredni i oduševili su me. Doduše, salaš nije radio, on je aktuelan u toku toplih dana, ali je i pored toga uživanje lepo ga obići.

Iza salaša su vinogradi, sve je izgrađeno u tradicionalnom vojvođanskom duhu, a jezero koje je u blizini, i pored toga što nije uređeno ima svoje draži.

Ukoliko želite da posetite salaš neophodno je da se unapred najavite.

Ergela Kelebija

64 lipicanera na jednom mestu. Beli rasni graciozni konji, koje su nekada mogli da drže samo članovi vladarske porodice. 

Rasa Lipicaner potiče iz XVI veka. U to vreme je Habzburška monarhija vladala velikim delom Evrope. Habzburški car, Maksimilijan II, želeo je da ima snažne i elegantne konje koji će nositi vojnike u boj, ali ujedno i biti dovoljno lepi i atraktivni da vuku carsku kočiju. Njegov brat, nadvojvoda Karlo II, je osnovao ergelu Lipice, na teritoriji današnje Slovenije. Koristeći španske, italijanske, nemačke i arapske konje, stvorio je novu rasu. Osnovane su linije koje su se održale i do danas. Lipicaneri se mogu videti u Beču, ali i kod nas u ergeli Kelebija.

Čuli smo mnogo lepih priča o ovim konjima, o tome kako se takmiče, kako ih vežbaju.Obuka lipicanera za takmičenje počinje od njegove treće godine, a za savladavanje prvih koraka potrebno je barem 6 meseci. Nakon toga, mlada grla mogu da počnu da se navikavaju na zapregu, ali uvek u paru sa starijim i iskusnijim konjem. Konji u paru moraju biti istovetni (po visini, težini, izgledu). Za takmičenje su  spremni tek sa svojih 5 godina i to nakon svakodnevnog rada sa njima, u koji se ulaže mnogo truda, strpljenja i ljubavi.

Nisam znala da se rađaju kao tamni konji, a kasnije se njihova boja promeni iz tamne u svetlu. Samo mali broj (oko 2%) zadrži boju po rođenju, pa tako na ergeli imaju i dva izrazito lepa crna lipicanera.

Jedan od najmarkatnijih konja je Baron. Nažalost, s obzirom da visinom ne odgovara standardima, nije dobio licence za takmičenje, pa je tako postao kastrat. Sada se koristi za jahanje. Mahom se u kočije uprežu kastrati, s obzirom da su mirniji od ždrebaca. 

Na ergeli poseduju veliki broj kočija i tri para sanki. Ako poželite da isprobate jahanje, ili vožnju, moguće je uz doplatu od 200din.

Samo jahanje podrazumeva krug oko imanja, a vožnja kočijom traje oko 15-20 min i zaista je jako zanimljivo iskustvo.

Ovde zapravo možete provesti celodnevni izlet.Postoji restoran gde možete jesti kvalitetnu domaću hranu, veliko imanje gde možete šetati, posmatrati konje i magarencad, a za decu su postavljene animacije širom imanja, tako da kroz šetnju uče i saznaju o konjima.

Poseban doživljaj je potkovičasta sala, u kojoj možete imati proslavu sa direktnim pogledom na lipicanere, pošto vas od štale deli samo jedan staklni zid. Možda zvuči čudno, ali zaista je jako interesantno.


You Might Also Like

0 коментара

Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.

Instagram