Trnsko i Jablaniško ždrelo

3/09/2014


Put je vodio u dolinu reke Jerme, ali na bugarskoj strani. Krenuli smo da obidjemo klisure koje nemirna voda ove reke dubi kroz stene, praveći jedan od najimpresivnijih oblika na Balkanu.

Prva pauza je u blizini Vlasinskog jezera. Hotel iz socijalističkog perioda stoji ruiniran i zapušten, ali ipak nudi okrepljenje putnicima namernicima. Nazvasmo ga hotel „Promaja“. Od hotela, sa uzvisine otvara se pogled na plavetnilo  jezera u modrim nijansama plave i neba u nežnim plavičasto-beličastim nijansama…

Sledeća destinacija posle granice: grad Trn. Doduše, mi smo svratili u predgradje Trna, da obidjemo paraklis sv. Petke. Ovo je crkva u steni, koju su meštani posvetili sv. Petki,mesto gde se ona sklonila bežeći od svojih progonitelja. Crkvu nam je otvorio jedan od meštana koji brinu o njoj, i pokazao nam otiske u kamenu stopala i šake sv. Petke ikone sv. Petke i Bogorodice, koji postoje kao prirodni oblici u steni. Pored ulaza u paraklis postoji otvor u steni za koji je vezana legenda da se grešnici ne mogu provući. Prolaskom kroz otvor dospevate na vrh brda, gde je smešten  veliki drveni krst.

Oko nas se stvoriše romska deca, nudeći nam da kupimo sveže ubran kukurek. Njihov način da isprose koju paru od turista. Sam paraklis je smešten u romskoj mahali, i puno nedozdanih i samo Romima svojstvenih kuća, putnik namernik prodje penjući se uz brdo, prema paraklisu. Musava, deca, crnih očiju, posmatraju prolaznike prvo snebivljivo, kao da prikupljaju snagu za napad, a onda sve se više približavajući, počinju da rade ono čime ih od malena uče, da prose.

Stigosmo u Trnsko ždrelo, početak pešačenja po Trnskoj ekapoteci. Prelazimo kanjon Jerme. Ova reka je neobična po tome što i ako njen tok nije mnogo dugačak/ čitavih 74km/, ona dva puta prelazi srpsko-bugarsku granicu. Kanjon reke Jerme u Srbiji impozantne je lepote. Hladna voda i Poganovski manastir, prva asocijacija kada se pomene kanjon.
Za nastavak kanjona u Bugarskoj nisam ni znala, ali ovaj krasotom nadmašuje prethodni. Reka izvire podno Vlasinskog jezera, prodire kroz Trnsko ždrelo, pa se vraća u Srbiju dubeći još jedan atraktivan kanjon izmedju grebena i Veleške planine.

Trnsko ždrelo oivičavaju dve ogromne stene koje se izdižu u visinu od 300m. Postoje dve legenede o nastanku ždrela. Jedna je o zabranjenoj ljubavi Angela i Mare, koje je zla Marina majka, potpisavši  pakt sa djavolom, zauvek razdvojila. Mara je ostala na levoj, a Angel na desnoj strani. Druga me je u mnogome podsetila na legend o nastanku Djavolje varoši, pa mi bi zanimljivo, kako dva naroda ispredaju slične legend. Priče se prenose, ili nastaju nezavisno u glavama ljudi?

Otpoče deo staze koji je u mnogome podsećao na scenografiju filmova o Indijani Džonsu. Viseći mostovi, isklesne stepenice u stenama, dugački tuneli obavijeni mrklim mrakom. Prvi tunel je dosta dugačak, i negde na sredini tunela obavija vas mrak. Jedino se u daljini nazire bela tačka svetlosti. Viseći mostovi su atrakcija, ali ja zaista nisam imala utisak da prolazim iznad ambisa. Za one koji se plaše visine, ovo baš i nije zgodno mesto za izlet. Par ljudi je odustalo od prelaska.

Posto smo ovaj deo staze začas savladali, izbili smo na samu granicu Srbije i Bugarske. Polako smo se kretali uz reku Jablanicu, koja u zadnjim km svoga toka predstavlja graničnu reku.

Bilo mi je interesantno kako su ljudi sa puno oduševljenja stajali na granici, ili se kretali tik uz nju. Kao da to nije linija koja se menjala, ratovima i dogovorima, linija koja nema nikakav značaj u Evropi, ali kod nas još uvek predstavlja nešto zašta se vredi boriti….Ljudi su nekad bili čas državljani jedne, čas druge zemlje. Ja sam kao dete, šetala po selima u blizini Dimitrovgrada, i oduševljeno slušala meštane sa druge strane granice… Naravno, još veće je odusevljenje medju planinarima zavladalo kada smo došli do podeljene kuće u selu Petačinci: jedna polovina u Srbiji, druga u Bugarskoj. Želiš li da prošetaš izmedju dve države, dovoljno je da predješ iz jedne sobe u drugu.

U selu Bankja zahvatili smo lekovitu vodu. Kažu da je voda dobra za živce, ali su se planinari kasnije šalili da voda jos više nadražuje živce, umesto da ih smiruje, ti postajali sve živahniji i glasniji.e su ljud

Jablaniško ždrelo se pruža izmedju planina Greben i Zavalskih planina. Pri obilasku kanjona šest puta se ide sa jedne strane na drugu mostovima od drveta. Taj prizor me podseti na neke druge kanjone gde se umesto drvenih, pružaju stakleni mostovi. Koliko bi to tek bilo zanimljivo.

Najveći vir pored koga prodjosmo je Zeleni vir. Odatle nema još mnogo do kraja staze.

Moram da priznam da sam očekivala veličanstvenu završnicu, ali se staza završava bez vidikovca, u šumi. Ljudi oko mene bejahu razočarani, a par km od nas odjekivali su povici nekolicine planinara koji su širili zastave na mostovima, da ovekoveče svoj današnji podvig.

You Might Also Like

0 коментара

Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.

Instagram