Mostar

4/08/2015

nadjite me na fejsu:   Putoljub
Mesto gde prošlost i sadašnjost žive zajedno, naročito na starom kamenom mostu. Svaki kamen koji je nosio istoriju povezan je sa novim, koji će se tek pisati. Duše prošle i buduće žive ujedinjene u čvrstu kamenu strukturu.
Naravno prvo što vidimo kad dodjemo u Mostar i što, ako ne vidimo, željno tražimo pogledom, jesu konture upravo tog starog mosta, onog mosta sa razglednica, sa starih fotografija, onog mosta koji je stradao u prošlom ratu, onog mosta sa koga su izvodjeni čuveni skokovi....onog mosta po kome je grad i dobio ime.


Izgradnju mosta započeo je, u otomanskom periodu, turski arhitekta Hajrudin po nalogu čuvenog sultana(danas popularnog  međ' našim življem zbog istoimene serije) Sulejmana Veličanstvenog i završio nakon devet godina rada, 1566. godine. Odmah po rođenju, most postade tema mnogih lokalnih legendi, od kojih jedna kaže da je Hajrudin bio toliko tvrdoglav, da je tri dana i tri noći prestajao ispod konstrukcije mosta da bi dokazao koliko je most čvrst. I most je zaista čvrsto stajao 427 godina, sve do 1993 godine, kada je, nažalost, srušen. Rad na rekonstrukciji mosta trajao je više godina i pretstavljao je ogroman poduhvat, s obzirom da je ideja bila da se koristi isti način gradnje i isti materjal kao u to staro vreme. Korišćen je isti majdan koji su i Turci koristili, a ugradjivali su i 'preživele' delove starog mosta.




Most povezuje dve obale Neretve i nalazi se smešten između dveju kula: kule Tare i Herceguše sa leve i Halebije s desne obale.
Kula Tara je polukružnog oblika,i za vreme Otomanskog carstva služila je za čuvanje municije. Danas je u njoj sedište Muzeja Starog mosta. U Halebiji se svojevremeno  na nižim spratovima nalazio zatvor, a na višim čuvari. Korištena je i kao osmatračnica.



Ne treba propustiti takmičenje u skokovima sa Starog mosta, koje se organizuje u julu svake godine. Postoji čak i Klub skakača čije je sedište u jednoj od kula na mostu.
Inače, zapao mi je za oko podatak da je za vreme otomanske vladavine u Mostaru napravljeno oko dvadesetak mostova od kojih je dvanaest opstalo do zadnjeg rata.
Blizu starog mosta na mestu gde se spaja sa Neretvom Radobolja reka, napravljena je minijaturna kopija starog mosta-Kriva ćuprija. Sagradjena 1558, kao maketa najpoznatijeg mosta na Neretvi, a koji će biti sagradjen posle osam godina. I ovaj most stradao je u prošlom ratu, ali je skoro rekonstruisan.
Sa obe strane Starog mosta nalaze se kuće, svedoci minulih vremena i slave Mostara iz otomanskog perioda. Reka Neretva huči izmedju spajajući se sa vrevom na ulici.
U ovom gradu sve religije žive jedna pored druge-i islam, i katoličanstvo, i pravoslavlje i judaizam. .



Kujundžiluk (stari bazar)-mesto gde, kao i nekad vri od ljudi. Danas su to turisti zeljni lepih suvenira, nekad se ovde odvijala trgovina veoma važna za celu regiju. Podaci govore da je radilo oko 500 radnji. Ulica je zadržala svoj autentični izgled, pokaldrmisana, sa radnjama koje se bave obradom bakra uglavnom. Mislim da će pripadnicama lepšeg pola ova ulica predstavljati raj....




Staro istorijsko jezgro grada, smešteno sa obe strane Starog Mosta, predstavlja zaista jedinstvenu i nezaboravnu atrakciju; propraćeni burnim žuborom reke Neretve i omađijani smaragdnim tonovima njene boje, posetioci mogu uživati u kupovini, obilasku džamija, turskim kupatilima i sveopštom komešanju i vrevi koje takođe ima svoje draži.

Naravno, posle svega tu su ćevapi, kafa sa najlepšim ratlukom koji sam ikad probala ili halva...

 
Poznati pesnik Aleksa Šantić rodjen je i živeo ovde veći deo svog života. Mnoge njegove pesme vezane su upravo za ovaj lepi grad. Spomenik piscu stoji u parku, stradao je u prošlom ratu, sada opet postavljen na svoje mesto. Piščeva ljubav iz mladosti, Emina, ovekovečena je kako u pesmi tako i u vidu skulpture. u jednom drugom mostarskom parku. Ne spojeni za života, ne spojeni ni sada....Živi samo njegova pesma njoj posvećena kao jedna od najlepših ljubavnih pesama...

Emina
 
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
s ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...

Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
ne šće ni da čuje lijepa Emina,
no u srebren ibrik zahitila vode
pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
rasplete joj one pletenice guste,
zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
a meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
no meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
niti haje, alčak, što za njome crko'!...

 

You Might Also Like

1 коментара

Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.

Instagram